ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
i kad noći vuku u podsvjest sve do sjećanja
lavina kotrljajučih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije počinje da smeta
tek kasnije budi se grad
neke poderane ulice
bljesak morkih tračnica
prvi tramvaj preko Trešnjevke
raste u mojim očima
jutro obilazi scenu rutinski
s dužnim poštovanjem
ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
čini suvišnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija
osjećaj tako drugaciji od svega što razumijem
od svega što želim da vidim
nešto kao flash
gledao sam opet film o beznađu
ili je to mozda bila kronika
nepoznatog jer tako se zvao
čovjek ni živ ni mrtav ni pomorac
ako ikad ispunim želju
i ti mi daš za pravo misleći
to je jedini način da ga zadržim
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit ću spreman da zaboravim
neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko Trešnjevke
sjaj u tvojim očima
